| U vidu tragičnog događaja od prošlog petka koji se dogodio u hrvatskoj školi pišem ovaj tekst. Dok pišem, u glavi mi se javljaju riječi još jedan događaj, jer je Beograd još toliko svjež i bolan. Bole me riječi još jedan, jer se osjećam odgovornom. I jesam odgovorna. I ti si. Svi smo. Jer ono što se događa našoj djeci je naša odgovornost. Mi smo dio društva u kojem živimo. Mi, koliko toga bili svjesni ili nesvjesni STVARAMO okolnosti koje nam se događaju. Kolektivna svijest stvara. Naše rane stvaraju. Naša ne briga o sebi (i drugome) ih stvara. Prebacivanje odgovornosti na drugoga ih stvara. Nema tamo nekog drugoga, sve smo to mi. Naravno da je ok osjećati tugu i bespomoćnost u ovakvim situacijama. Srce mi je puklo na pola kada sam čula za ubijeno sedmogodišnje dijete. To je mogao biti moj sedmogodišnji sin. Tuga i nemoć me uhvatila kada sam čula za ranjenu djecu i učiteljicu. Moja sestra je učiteljica. Moj suprug je učitelj. Moja šogorica je učiteljica. Moja prijateljica je učiteljica. Ali osjećaj bespomoćnosti i inertnosti ne pomaže ranjenima, posebice ne roditeljima koji su izgubili svojeg anđela. Kroz proživljenu skoro pa nesnošljivu bol zbog gubitka svoje mlađe sestre vjerujem da dijelom mogu osjetiti njihovu bol zbog gubitka djeteta iako se ni na to u potpunosti ne usuđujem. No, nekako kroz to svoje iskustvo osjećam da im naša bol i bespomoćnost ne služi kao što tada nije ni meni. Čak bih rekla da odmaže. Zbog njih je bolje pronaći svoju snagu i preuzeti kolektivnu odgovornost za ono što se događa u našem društvu, u našim školama, našoj djeci. I počnemo raditi promjene. Od sebe, iznutra prema van. Mentalno zdravlje naše djece je ugroženo. Sve više je prijavljenih slučajeva djece koja se ne osjećaju dobro. I kako bi bili dobro, kada roditelji nisu dobro. Obitelj nije dobro. Društvo nije dobro. Mentalno i emocionalno zdravlje je oduvijek bilo krucijalno za zdravo funkcioniranje čovjeka, no toliko se potiskivalo i zanemarivalo da nije slučajnost što je sad tolika poplava za stručnjacima pomagačke profesije. I nije nas previše. Štoviše, treba nas biti još više. Čekamo i na tebe. Koja se još uvijek skrivaš i boriš sa svojim strahovima. Shvaćam te ali se i molim svakodnevno da te strahove počneš prevladavati. Od danas. Odlučnije, jasnije, hrabrije. Jer nisi bespomoćna. Shvaćam koliko te strah pokrenuti i istupiti da se i tvoj glas čuje, jasno i glasno. Ali naša djeca se ne mogu osjećati sigurno niti biti sigurna kada toliko odraslih bira živjeti u strahu. Strah i nemoć su osjećaji koji te paraliziraju i drže na mjestu u uvjerenju da ništa ne možeš poduzeti oko toga. No, istina je daleko drugačija od toga. Nisi bespomoćna. Da, osjećaš se bespomoćno u ovakvim trenucima i ok je osjetiti i izraziti tu emociju i osjećaj. Ali mi biramo koliko ćemo ostati u tom osjećaju bespomoćnosti i ulozi žrtve. Jer žrtve nismo niti ćemo ikada biti. Znam da u mojoj predivnoj zajednici ima i vas koji pratite moj sadržaj a niste poduzetnice/i i ne planirate biti. No, ovdje se ni ne radi o pokretanju svog posla ako to nije tvoj put. Radi se o tvojoj promjeni iznutra prema van gdje svojom individualnom promjenom utječeš prvenstveno na svoju djecu, partnera, prijatelje, susjede, kolege. I taj utjecaj se širi kao lančana reakcija, malo po malo. Tako stvaramo suosjećajnije društvo koje brine o sebi i ljudima oko sebe. Iskreno vjerujem da je našim anđelima koji su nas napustili sada daleko bolje i ljepše. Dobro su, nasmiješeni su, ništa ih ne boli. To mi daje snagu da se bavim sa svojom tugom na zdrav način ali i preuzmem osobnu odgovornost da napravim što je u mojoj moći da njihova smrt nije bila uzaludna. Pozivam i tebe da učiniš isto. Umjesto da se prepustiš osuđivanju i bespomoćnosti pozivam te da se počneš intenzivno propitivati što možeš napraviti kao pojedinac kako ovi tragični događaji ne bi bili uzaludni. To ne moraju biti nikakvi veliki koraci, ali primjerice jedna odluka da ćeš kultivirati više ljubavi prema sebi i brinuti se za svoje mentalno zdravlje može imati značajan utjecaj na tebe i ljude oko tebe. Svjesno stvarajmo bolju budućnost za sebe i svoju djecu. |
U narednim danima želim ti više mira, suosjećanja i razumijevanja prema sebi a onda i ljudima oko sebe. Želim ti da 2025. godina bude tvoja godina i onih koji čekaju na tebe. S našim djelovanjem možda nećemo promijeniti svijet, ali sigurno možemo dotaknuti i utjecati pozitivno na naše zajednice. |
