Ja sam jedna od onih koja je otišla u solo poduzetništvo nakon porodiljnog dopusta. No ne iz razloga što sam to planirala ili oduvijek htjela biti poduzetnica. Čak suprotno. Ideja da otvorim nešto svoje me plašila. Nisam imala poduzetničke vještine niti sam imala pozitivna uvjerenja o poduzetništvu. No, kako se približavao kraj porodiljnog, ono što me još više užasavalo, bio je povratak na posao. Prema Tony Robbinsu nama upravljaju dvije sile, bol ili ugoda. Meni je bol povratka na posao bila veća nego pokretanje nečega svog. Tako da je nakon kratkih pregovora s tadašnjim nadređenima (i suprugom) odluka pala, dajem otkaz i soliram. Kada ovako pišem a i prepričavam ženama (najčešće u dječjim parkićima) iznenađene su koliko to zvuči jednostavno iz mojih usta, dati otkaz. S jedne strane ih ne želim uplašiti nego motivirati da je i za njih to moguće, no s druge strane istina je da je bilo sve samo ne jednostavno. Bila sam skroz uplašena. Nespremna. 100 milijuna pitanja nad glavom. Kako se uopće otvara firma ili obrt? Kako ću doći do klijenata? I brdo drugih koja su mi se motala po glavi prvotnih tjedana. A onda se nekako zbrojiš i kreneš korak po korak.
No što se sve dogodilo od tada i sada, i zašto ti ovo pišem? Ono što je trebao biti samo rad na biznisu se pretvorio u intenzivan rad i na sebi. Počela sam (ponovno) tražiti sebe i ono što želim od života i posla. A ono što tražiš i nađeš. Od uloge žrtve koja je bila nezadovoljna dosadašnjim radom i životom prerasla sam u osobu koja je preuzela odgovornost za svoj život. A kada sam prestala kriviti sve druge zašto neke stvari ne funkcioniraju u mom životu i okrenula se sebi stvari su se počele mijenjati. Primjenom različitih znanja i tehnika počela sam se mijenjati u pozitivnom smislu. Nisu to bili neki grandiozni koraci, već malene stvari koje sam radila na dnevnoj bazi. Mijenjala sam svoje navike i ponašanja. Postala sam sretnija i zahvalnija. Moji privatni odnosi su se poboljšali i moj posao se pokrenuo. Ono što se tad činilo kao potencijalno kriva odluka, danas znam da je bila najbolja odluka za mene.
Sada osjećam povezanost sa sobom i s onim što stvarno želim raditi u životu, a ne što mislim da moram. Počela sam više slušati sebe a manje druge. Od najvećeg kritičara postala sam si najveća podrška. Više sam prisutnija u trenutku jer tu se život događa. Naučila sam kako upravljati svojim mislima i nositi se sa svojim osjećajima. Jednostavno sam postala bolja osoba sebi i drugima oko sebe.
Kada se vratim unazad vidim koliko sam bila uporna i dosljedna u svojoj promjeni. Meditirala sam svakodnevno, pisala dnevnik, postajala svjesnija svojih misli i osjećaja, mijenjala svoju percepciju i uvjerenja. Iako sam ponekad sumnjala hoće li se išta promijeniti no i dalje nisam odustajala iako dosljednost nije nešto što je bilo u mom „prirodnom setu alata“. No sada znam, da je upornost i dosljednost proizlazila iz mog jasnog i definiranog čvrstog ZAŠTO. Zašto želim promjenu? Meni su tada to bila (a i još uvijek) moja djeca.
Dakle, kao i svaka majka, htjela sam biti najbolja majka svom prvom, a zatim i drugom djetetu tako da sam puno čitala literaturu za rani odgoj djeteta. U svoj toj literaturi navodili su manje-više što sam kognitivno znala; djeca ne slušaju što im govorite, nego gledaju vaše ponašanje i način na koji živite. I onda preuzimaju vaš „energetski potpis“ i žive po njemu. To je ono kada postanemo i sami roditelji pa shvatimo da zvučimo poput svojeg tate ili mame (a kunili smo se da nikada nećemo biti poput njih). Nije mi se to ni najmanje sviđalo. Znači da sam se mogla educirati i educirati svoje dijete do besvijesti no ono će i dalje gledati mene (i supruga) i preuzeti naše programe i obrasce ponašanja koje smo mi pokupili u svom djetinjstvu a nisu nam baš služili. Kako da očekujem da mi djeca odrastaju u samosvjesne, sretne, samopouzdane osobe koje se prihvaćaju, vole, slušaju sebe i svoje srce ako ja to ne živim. Moguće je, ali manje vjerojatno. I tako da sam se počela mijenjati zbog njih a nastavila zbog sebe jer potreba za rastom nikad ne staje. To nam je u prirodi.
Još jedno zašto koje me motivira i dalje da rastem pronalazim u jednoj vježbi odnosno odgovorima koji proizlaze iz nje. Na prvu zvuči malo morbidna, no zapravo je jako snažna ako je odradiš posvećeno. Dakle, ležiš na samrtnoj postelji i vrtiš film unazad kako si živjela. Koji osjećaji ti se javljaju? Jesi li živjela život po svojim pravilima? Kako si se odnosila prema sebi? Prema drugima? Jesi li išla hrabro kroz život? Jesi li ostvarivala svoje snove? Kakvi su ti odgovori? Jesi li zadovoljna s njima? Ako nisi možeš ih mijenjati. Meni osobno je ovo jako moćna vježba koju često radim u različitim varijacijama. Da se podsjetim koliko je život kratak. Konstantno se treba podsjećati da se ne trebamo gubiti u svakodnevnim nebitnim stvarima, nego da se krećemo kroz život onako kako mi želimo i putem kojim želimo usprkos strahu. Jer svi ga osjećamo. Pitanje je jeli dopuštamo da nas paralizira ili ga osjetimo i svejedno pređemo na drugu stranu.
Ne pišem ti sve ovo da na temelju mojih tekstova daš otkaz, počneš meditirati ili nešto treće. Nemoj dopustiti da ti itko ( ni ja ni nitko drugi) kaže da nešto moraš. Ništa ti ne moraš. Vjerojatno si se dosad već dosta namorala u životu. Znaš sve odgovore unutar sebe koji su ti potrebni što trebaš raditi i kako. Samo im dopusti da postanu glasniji i jasniji. A ja ti kroz svoj sadržaj želim ponuditi podršku na putu da pronađeš sebe i ono što želiš raditi u životu. Jer znam da bi meni tada ta podrška puno značila.
