Osjećaš se nedovoljno dobrom, nedovoljno stručnom te što god da napraviš ili ostvariš je nedovoljno?
Upravo si zbog tog osjećaja ni ne dopuštaš priuštiti dovoljno mira, odmora, pauze kada ti je to potrebno.
Ja sam nedovoljno dobra je MISAO.
Nije dovoljno … je MISAO.
A ove misli izazivaju emocije nedovoljnosti, nedostatnosti, manjka vrijednosti i straha od propuštanja.
I onda iz tih emocija radiš akcije i kada ti treba odmor i odmak. Radiš ih i dalje kada si u debelom burnoutu. Radiš ih i kada si pod velikim stresom. Radiš ih i kada si zbunjena i slabo produktivna. Ali osjećaj da je nedovoljno jednostavno ti ne da stati i usporiti. I pritom ti daje lažni signal da kada još ovaj cilj ostvariš biti će dovoljno. I onda postigneš taj cilj. Pa drugi. I treći. A i dalje nije dovoljno.
Pa zašto?
Jer nije do vanjske okolnosti niti osobe koja će ti dati taj osjećaj dovoljnosti.
Do programa je pod kojim funkcioniraš od rane dobi kojeg su nam usadili naši roditelji, razni autoriteti, društvo. A njima prošle generacije. I tako se taj program nedovoljnosti nasljeđuje iz generacije u generaciju ne propitujući već automatizmom nesvjesno prosljeđujući dalje.
Da je nedovoljno ili da smo nedovoljni nismo nužno direktno čuli od svojih roditelja, učitelja ili susjeda ali ta poruka nam se indirektno slala od rane dobi. Osjetili smo i skidali taj program promatrajući njih.
Možda je to tada bio samo roditeljski pogled „nedovoljno dobro si to napravio/la“, „pusti ja ću to“, ili možda si od učitelja dobila „nedovoljan jedan“, uspoređivalo te se sa braćom i sestrama a u školi te se rangiralo. Dodatno društvo ti je nametalo i dan danas nameće da moraš biti bolji/a, skočiti više, jače od drugih no ti koliko god da si skočio/la nije bilo dovoljno. Bar takav osjećaj nije uslijedio.
U djetinjstvu (bar većini nas) nisu govorili dovoljno je. Dovoljan/na si. Stani. Uspori. Osluškuj se. Tu si došao/la uživati. Sreća i zadovoljstvo se nalazi unutar tebe a ne u vanjskim okolnostima. To je tajna života. Sve je u tebi. Stvaraj iz želje, ne moranja i straha. Uživaj u tome što si stvorio/la i postigao/la. Ali ti to ne treba da budeš sretan/na, zadovoljan/na i u miru. Sve je to već u tebi.
Ne govore nam to ni danas. Jer su još u kolektivnoj hipnozi nedovoljnosti. Ako ćeš primijetiti među stranim autorima (npr. hipnoterapeutkinja Marissa Peer ima istoimenu knjigu I am enough/Dovoljan/na sam) sindrom nedovoljnosti nije izazov naše regije, nego svijeta.
Kada još samo ovo ostvarim, postignem biti će dovoljno i onda ću biti sretna, zadovoljna i u miru do kraja života. I onda ostvariš zacrtani cilj no i dalje ti to nije dovoljno te se ubrzo prebaciš na novi.
Zašto ti nije dovoljno?
Jer nikada nije do okolnosti nego do programa u pozadini koji ponavlja „nedovoljno, nedovoljna, nedovoljno..) I ti se trudiš, skačeš, više, bolje, jače no i dalje je nedovoljno i uvijek će biti nedovoljno dok SAMA ne odlučiš da je dovoljno. Ne slušajući više druge jer su i oni u toj hipnozi nedovoljnosti. Jer i sami u to ne vjeruju i ne žive. Na tebi je da počneš slušati sebe uvijek i zauvijek i postaneš sama sebi autoritet te dozvoliš sama sebi biti dovoljna i da je dovoljno. Dovoljno je tu gdje jesi. Dovoljno je što si postigla. Dovoljno je što si napravila. Dovoljno si dobra majka, žena, supruga.
Ali biti će ti dovoljno jedino kada si ti to počneš sama govoriti. I ponašati se u skladu s tim.
Svjesno i s namjerom da je stvarno dovoljno. Za tebe. S trenutnim okolnostima. S trenutnom energijom. Jednostavno je dovoljno. Za danas je dovoljno.
Bojiš se da ćeš se prestati truditi i rasti ako si daš dopuštenje osjetiti da je dovoljno?
To je velika obmana i varka kojom se ljudi znaju zavaravati poput one da pod stresom bolje funkcioniraju i više toga odrade jer eto ionako ne mogu protiv bolesti današnjice. I pritom opet slijede masu. Onu masu koja nije sretna, zadovoljna i ne živi život kakav bi htjela živjeti. Iako je znanstveno dokazano da nas stres čini glupljim pri čemu manje toga napravimo nego što bi napravili u našem prirodnom opuštenom stanju.
Tako je i s nedovoljnošću. Kada ti je dovoljno i dovoljna si sjašiš sama sebi s ramena i prestaneš se bičevati da moraš još ovo i ono da bi bilo dovoljno. Daš si dopuštenje odmoriti i zastati. Uzeti si vremena koliko ti treba. I onda iz tog stanja mira i zadovoljstva možeš i želiš više i bolje.
Ne moraš ali biraš i želiš jer je to tvoje prirodno stanje. Rasti i širiti se kao Biće. No ne moraš ništa biti, imati i postići da bi vrijedila i da bi bila dovoljna.
Preuzmi odgovornost za sebe. Svoj život i svoju sreću. Ne čekaj na druge da ti daju dopuštenje da je dovoljno jer i da ti ga daju neće ti biti dovoljno. Mora poteći iz tebe. A za to je nužno postati sama sebi autoritet.
Izdvoji se i postani dio manjine koja će pokazati i „dati dopuštenje“ i drugima da je dovoljno i da su dovoljni.
Ako ti se svidio članak i želiš dodatno čitati na teme osobnog i poslovnog rasta pridruži se mojoj newsletter zajednici (na dnu stranice u obrascu) gdje dijelim više svoje osobno – poslovne priče 😊
